Tekst napisao: Zdravko Malezija
Kada vas u neformalnom razgovoru pitamo što vam se najviše svidjelo na utrci, uz predivno okruženje i odličnu organizaciju, gotovo svi u glas kažete kako naši volonteri, odnosno kako ih mi volimo zvati „ljudi u crvenom“, ovu utrku čine posebnom.
A kako sve funkcionira „iznutra“ najbolje ćemo saznati od jednog od njih. Zdravko Malezija vodi nas u čarobni i često „nevidljivi“ svijet onih koji uvu utrku čine posebnom.
Neraskidiva veza između natjecatelja i volontera
Ljudi u crvenom ! Ekipa koja svaku utrku čini održivom jer bez njih sasvim sigurno utrke ne bi niti bilo.
Poreč triatlon i volonteri vole se javno.
Kada započinje “posao” volontera?
Ukoliko preskočimo kompletnu logistiku pripreme svega potrebnog za održavanje utrke, koju odrađuje manji krug volontera, prava akcija kreće dva dana prije utrke ranojutarnjim ukrcavanjem svih potrebnih stvari u kamione i polaskom u Poreč.
Slaganje zona, označavanje staza, pakiranje startnih paketa, priprema okrijepe i mnoge druge predradnje dešavaju se daleko od očiju natjecatelja. Ima tu dosta fizikalije, nervoze, nešto povišenih tonova, ali ima i puno više smijeha, pa se poteškoće do kojih se dolazi putem, brzo zaboravljaju.
Najbolji dio – rad u zoni
Meni je, osobno, najbolji dio volonterskog “rada” na utrci, doček natjecatelja u zoni, jer imaš priliku popričati s natjecateljima kao frend kojeg znaju sto godina. Ljudi ti jednostavno vjeruju kad nosiš tu crvenu volontersku majicu.
Prilika je to da se u nekoliko minuta koje provedeš s njima u razgovoru povežeš s natjecateljima i onda si ti “njihov” čovjek na utrci. Kad god se sretnete nakon toga, slijedi pozdrav, osmijeh, stisak ruke ili “high five”. I to su trenuci koji natjecateljima puno znače.
Na samoj utrci ljudi u crvenom su mnogima slamka spasa. Kada se nakon nekoliko sati utrke, počinju gasiti „motori“, onda je čaša izotonika ili vode, ili banana koju pruža volonter svjetlo na kraju tunela, koje može značiti prekretnicu u tome hoće li natjecatelj završiti utrku, ili će odustati.
Kada više ne ide, onda je i osmijeh na licu volontera ono nešto što te tjera dalje i jednostavno ti ne dopušta da odustaneš.
DNF – nije opcija!
U tim trenucima, natjecatelji traže poznato lice (sjećate se dočeka natjecatelja u zoni) koje će im reći: “Ajmo!!”Još “samo” 15 km ! Traže nekoga tko će uz njih othodati 10, 20, ili 300 metara dok ne skupi snage za nastavak utrke. To je onaj mali jezičac na vagi koji često natjecatelje makne od ona 3 slova (DNF) koja ne žele vidjeti uz svoje ime kad se objave rezultati !
Kako ne nastaviti utrku, ako ti čašu spasa dodaje nasmijana djevojčica od 7 godina, ili cijela obitelj koja je odlučila svoje slobodno vrijeme podijeliti s natjecateljima, da im ništa ne bi falilo?
Kako ne ići dalje, ako su se djeca volonteri dogovarala i planirala kako će te dočekati, na koju veličinu će narezati voće, ili čokoladicu da natjecateljima ne bude komplicirano pojesti?
Kako će sve skupa složiti na pladnjeve… Vjerujte, u njihovim glavama to su pravi mali projekti. Oni su na utrci radi natjecatelja i ne razmišljaju gdje bi drugdje mogli biti sada.
Bez obzira na sve…
Bila kiša ili sunce – oni su tu.
I uvijek će biti tu.
Zbog natjecatelja.